VEDRAN ROMAC: Razbij svoju vlastitu ljusku iznutra

Naš gost, Vedran Romac, prije točno dvije godine pješačenjem od 270 km upozorio je na prava životinja pod geslom "U ime onih koji ne mogu govoriti za sebe".

Rutu je odabrao upravo preko Slavonije kako bi ukazao na uvjete u kojima životinje borave i način na koji su tretirane kako bi postale naša hrana.

 

1. Vedrane, ovim hvalevrijednim pothvatom otvorio si srca mnogih građana. Jesi li sportaš ili tek običan čovjek?

 

Poprilično običan čovjek :-)...definitivno nisam sportaš, premda je navedeni pothvat zahtijevao od mene da razvijem barem malo takav mentalitet jer sam se, ipak, morao i fizički pripremiti koliko-toliko.

Po zanimanju sam socijalni radnik koji već dvadeset godina radi u odgojnoj ustanovi za djecu i mlade s poremećajima u ponašanju. To je nekakva verzija ustanove koju ljudi popularno zovu "popravni dom". A od 2008. bavim se različitim oblicima aktivizma za prava životinja, dominantno predavanjima na tu temu. Također, vegan sam već kojih 9 godina, od 2007.. Pretpostavljam da ovaj opis neće nekome zvučati kao opis "običnog" čovjeka, haha, ali u smislu pitanja - da li sam sportaš ili ne - mogu reći da sam poprilično običan čovjek...ili, recimo, neobičan ne-sportaš :-).

 

2. Hladna kiša i blato nisu te zaobišli iako je bilo proljeće. Kako si se nosio s naletima kamiona, udarima vjetra i ostalime što te snašlo na putu prema cilju?

 

Iskreno? Vrlo teško. Upravo to što ste naveli u pitanju - udari vjetra od naleta kamiona, hladnoća (koju uopće nisam očekivao, niti bio za nju spreman...niti psihički, niti opremom) pomiješana s jakom kišom, bili su glavni faktori za povremenu psihičku krizu koja je kulminirala četvrti dan hodnje, na relaciji od Slatine do Pitomače, koja je bila duljinom najzahtjevnija i, zbog čega je bilo iznimno bitno da imam jak tempo i žestoku disciplinu i ritam cijelo vrijeme. Za razliku od toga ja sam u prva dva sata hodnje potpuno podbacio i bio mokar do gaća, od glave do pete, na vrlo niskoj temperaturi, te su mi se počele kočiti šake, treslo mi se cijelo tijelo, a od nanosa vode koje su dizali kamioni koji su me zapljuskivali često nisam vidio ni kuda hodam i u očajnom stanju sam šljapkao po dubokim lokvama koje su se stvorile kraj puta. Pao sam u duboku krizu, bukvalno se slomio, što zbog očajnog stanja u kojem sam se nalazio, što zbog uvjerenja da je sve propalo i da neću uspjeti stići do destinacije taj dan. Da nije bilo prijatelja koji su me bodrili i priskočili u pomoć tako da su me našli na cesti, donijeli hranu, pridružili mi se jedan dio puta i, bukvalno me "podigli iz mrtvih" (u Suhopolju, mjestu na toj relaciji, sam napravio dvosatni odmor i kod prijatelja uspio osušiti i sebe i opremu) ne vjerujem da bih uspio završiti taj dan. To je bio definitivni dan krize.

 

3. Mora da te inspirirao Forrest Gump. U kojem trenutku se dogodio taj okidač da moraš nešto poduzeti?

 

Forrest Gump? Hahaha :-)...ne, nije me inspirirao njegov lik, koliko se sjećam filma Forrest nije znao zašto hoda tj. hodao je samo zbog toga jer mu se hodalo, a ljudi su tome pripisali ovaj ili onaj značaj i smisao.

Biti ću potpuno iskren i otvoren: moje hodanje nije bilo ishitren i strastven potez u "I must do something!" stilu. Kao što sam već napisao, već duže vremena sam se bavio različitim oblicima aktivizma a dominantno predavanjima, i to u okviru udruge "Prijatelji životinja" koji su i u ovoj akciji bili organizatori i logistika. Također, ideja za ovo hodanje postojala je u meni i prije, no nisam se osjećao spremnim niti sposobnim za izvedbu nečeg takvog.

Kad god me netko upita za to hodanje jedna od stvari koje govorim je skidanje nekakvog vela "fanatizma" s te akcije. Zašto? Pa zbog toga jer je s moje strane ta akcija bila vrlo promišljena; znao sam što želim postići s njom, nadao se da će baš njeni elementi biti dobri da privuku pažnju i medija i pojedinaca, a uz to i sam termin sam odabrao zbog spajanja poruke o poštovanju sveg života na ovom planetu s pojmom i porukom Uskrsa (hodnja je bila tako isplanirana, i podijeljena u 7 dana, da na sam Uskrs dođem na cilj - Jelačićev trg u Zagrebu).

Da malo objasnim sve to; nakon nekoliko godina u aktivizmu počeo sam razmišljati što bih ja osobno mogao učiniti da budem osnovni, jedini izvršioc neke akcije, a da ona bude dovoljno zanimljiva i privuče pažnju medija i pojedinaca. Vremenom su se u to uključila i slijedeća razmišljanja; koja bi to bila aktivnost/akcija koja bi bila dovoljno "luda" ali ne i agresivna prema van i koja ne bi izazvala automatsku obrambenu i napadačku atmosferu obezvrijeđivanja, omalovažavanja ili ismijavanja (što je često slučaj kada se radi o akcijama za prava životinja). Tada sam shvatio da jedna takva aktivnost mora u sebi sadržavati elemente koji su društveno na visokoj ljestvici i koji sami po sebi izazivaju respekt. Hodanje se sve više ukazivalo upravo kao takva aktivnost - sadržava osobnu posvećenost, sadržava jak sportski element, izdržljivost, usmjerenost, fokus prema cilju. Razmišljao sam o tome da će ljudi prvenstveno pokazati interes za mene, kao hodača, za to tko sam ja, zašto to činim, ali upravo kroz taj interes za mene meni se otvara ogroman teren za to da govorim o životinjama i veganstvu. I upravo tako se i dogodilo - brojni radijski intervjui tijekom hodanja, i intervjui na mnogim TV postajama, poslje, a da ne spominjem brojne novinske članke, učinili su tu hodnju iznimno uspješnom akcijom.

Kad se već ta ideja uobličila u mojoj glavi počeo sam uviđati sve više benefita: vidio sam u njoj nešto što može inspirirati i motivirati i osobe koje su na putu da postanu vegani, koje razmišljaju o tome, te se sjetio da su takve osobne akcije i priče o osobnim transformacijama bile presudne i za moje veganstvo, puno presudnije npr. od ponude u dućanima. Razmišljao sam o tome kako i meni osobno nedostaje jasnih, inspirirajućih "priča" u ovom ozračju cinizma, materijalizma, straha i konformizma koje je debelo razvijeno u našem društvu, i cijeloj našoj civilizaciji.

Također, tu je bio prisutan i element dokazivanja da vegan može biti sposoban za velike tjelesne napore, i time i razbijanje te potpuno pogrešne predrasude :-).

Uglavnom... na kraju je pala odluka da se ta akcija spoji s najvećim kršćanskim blagdanom, s Uskrsom, koji u svojoj najkraćoj definiciji predstavlja pobjedu života nad smrti ( bolja poruka nije mogla biti :-) ). Tada sam odredio i osnovni motiv i poruku te akcije. Za motiv sam uzeo jaje, koje simbolizira "dušu" i potencijal, nešto što sadrži u sebi život koji se tek treba razviti. A parola je bila "Ako je ljuska jajeta razbijena izvana - život prestaje. Ako je ljuska jajeta razbijena iznutra - život počinje." Nakon formiranja te parole osjetio sam da imam pokrivene sve elemente i da je priča zaokružena...jer ta parola je u sebi sadržavala sve o čemu sam želio govoriti i što sam želio poručiti. Mogla se shvatiti na raznim razinama, od doslovne razine vezane uz životinje (pustite ih da žive i budu ono što mogu postati), do razine vezane uz čovjeka a to je put ka osobnom rastu, duhovnom rastu, s osobnom motivacijom i angažmanom, i razvijanje vlastitog ljudskog potencijala a to je da budemo svjesna, empatična bića, u čemu je veganski način života, za mene, nezaobilazan i najbitniji put.

E, tada, kada se cijela priča zaokružila u mojoj glavi, više nije bilo niti najmanje dvojbe u smisao cijele akcije :-).

​

4. Što si sve doznao tokom hodanja i koji je rezultat tvog putovanja za prava životinja?

 

Pa...:-)...saznao sam da sam dobro procijenio apsolutno sve što sam naveo u prethodnom odgovoru o ideji same akcije (mislim...jedina stvar koju nisam dobro procijenio je vrsta i kvaliteta opreme koju sam nosio sa sobom i činjenica da je hodati uz magistralne ceste puuuuno drugačije i opakije od hodanja po Savskom i Jarunskom nasipu gdje sam se dominantno pripremao u kondicionom smislu hahaha :-))

Rezultat tog putovanja, u smislu uspješnosti akcije, kao što sam već naveo, bio je iznimno velik broj novinskih članaka, radijskih intervjua, televizijkih priloga i intervjua. U svakom od njih mi se otvarao velik prostor za priču o pravima životinja i veganstvu, prostor kakav mi nikad nije bio otvoren, čak niti uz najveće napore i angažiranje u kontaktima s medijima.

 

5. Planiraš li uskoro ponoviti ovu avanturu ili napraviti nešto slično?

 

Postojali su i još uvijek postoje neki planovi no realizacija ovisi o tisuću faktora. Niti jedan od tih planova nije krut, rigidan, ali potreban je i određen povoljan trenutak, i u osobnom smislu (običan čovjek, ne zaboravimo :-)), i u društvenom smislu...a tu moram napomenuti činjenicu da smo ušli u vrlo turbulentno, napeto i nepredvidivo radoblje i na mikro i na makro razini.

No prilika i inspiracija mogu doći u jednom trenutku :-)

Vidjet ćemo :-)

 

6. Smatraš li da se događa promjena u ljudima? Postaju li svjesniji da su odgovorni za ono što jedu?

 

Možda će moj odgovor biti čudan ali moram reći da, s jedne strane, svjedočim sve većem broju vegetarijanaca i vegana, ali, s druge strane, se uzdržavam davanja ocjena na tako velikoj razini, na način da procjenjujem da se "s ljudima" generalno događa ovo ili ono. Činjenica jest da nikad nije bilo lakše preći na potpunu biljnu prehranu jer ponuda i informacija i proizvoda nikad nije bila veća. Činjenica jest i da nakon 20 - 30 godina žestokog, posvećenog rada svih organizacija za zašitu životinja i svih organizacija za prava životinja odavno nije preostao niti najmanji dio te priče o čovjekovom odnosu prema životinjama koji nije potpuno pokriven i prikazan.

Međutim, meni osobno se čini da se nalazimo i dalje na "točki prevrata"...kao da se događa raslojavanje, reći ću u metafori - prema svjetlu ili prema tami, i to na mnogim razinama. A navedeno se reflektira i na ovu razinu.

Najteže mi je odgovoriti na ovakva pitanja...globalna...tu je pogled najmutniji :-)

​

7. Namirnice koji nisu životinjskog podrijetla polako ali sigurno nalaze svoje mjesto na policama trgovina i u restoranima. Što te privuklo restoranu Vegehop?

 

Oh...pa Vegehop je legenda :-) :-)!

Svojevremeno Vegehop je bio jedini vegetarijanski/veganski restoran u Zagrebu gdje si mogao odvesti nekoga, no dobro, to pišem zbog svoje sentimentalne vezanosti uz samo ime Vegehop :-) Ako stavim svoj sentiment po strani, što mislim da je nužno ako želim nešto objektivno napisati, ono što bih istaknuo kod Vegehopa je konstantna kvaliteta i originalnost klope koja je u izboru, i koja ne pada niti nakon svih ovih godina od kad postoji i kao ime i kao lokacija, niti nakon što se sama konkurencija povećala. Ali, osobno, uz ime Vegehop veže me respekt (a potom slina u ustima :-)).

 

8. Želimo ti puno uspjeha i sreće u daljnjem radu. Primjer si kako se trudom i upornošću mogu napraviti čuda. Želiš li poručiti nešto ljudima koji se pripremaju napraviti promjenu?

 

Hvala vam :-), ja još više uspjeha želim svom omiljenom restoranu ;-).

Ono što bih poručio ljudima koji se spremaju napraviti promjenu je, možda već toliko citirano da se malo izlizalo, ali je i dalje jedna od najjačih i najmoćnijih "uputa" koje postoje: "Be the change that you wish to see in the world." (M.Gandhi). Da ta parola ne bi bila potpuno uopćena, dodao bih da taj "world" nije neki uopćen svijet tamo negdje, neki nejasan svijet negdje uokolo. Da, budi promjena u svemu što želiš vidjeti da se mijenja. Želiš li vidjeti više pravednosti, ljubavi, prijateljstva? Nađi ih prvenstveno u sebi i izgradi vlastite odnose na njima. Više hrabrosti, odlučnosti, posvećenosti? Posegni duboko u vlastite strahove, vlastitu nesigurnost, nađi dobre načine da izrasteš iz njih i posveti se svom rastu. Više osmijeha? Oslobodi svoj vlastiti. Ili se tek nauči smijati :-). Više mira? Razvijaj svoj vlastiti i "poklanjaj" ga drugima.

Taj "svijet" te neće dočekati pljeskom i lovorikama, često te neće niti podržati. No razlog je vrlo jednostavan - ti si promjena :-). Stoga...budi to što si već osjetio/la da želiš i moraš biti i razbij svoju vlastitu ljusku iznutra :-).

Razgovor vodili: Sandra Jančić i Vedran Romac

Foto: Prijatelji životinja